UDRUGA REGIONALNI ETNO CENTAR
etno ŠOKADIJA OSIJEK
Brojač posjeta
147926
Arhiva
« » ruj 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Informacije:
  • Adresa:
    Šokačka 1, 31 000 Osijek
  • Kontakt tel.:
    031/ 505 - 801,098 / 167 30 75
  • Fax:
    031/ 208 - 282
TagList
e-mail: etno.centar.osijek@gmail.com
  • e-mail:
    etno.sokadija.osijek@gmail.com
Blog
utorak, prosinac 2, 2008

Svakako najbogatiji etnografski dio Hrvatske je područje Slavonije, koje se odlikuje raznolikošću tradicijske baštine, običaja i narodne nošnje. Nositelji tradicijske baštine i kulture uopće na ovim prostorima je hrvatska etnička skupina Šokci.

NARODNA NOŠNJA


Raznolikost narodne nošnje posebno se odlikuje kod ženske populacije, dok je kod muških gotovo ujednačena na širem prostoru Slavonije. Ženska narodna nošnja ukrašena je raznim tehnikama narodnog veza i sprijeda i straga, jer upravo tu dolazi do izražaja narodni motivi i ornamenti, koje su vrijedne ruke dotjerale upravo do umjetničke razine. U prošlosti su žene same izrađivale platno na tkalačkom stanu ili stativama od lana, konoplje i pamuka, te od svile. Otkano platno mjerilo se na aršine, savija u trube i pohranjivalo u staklene ormare u kućaru (kiljeru, vajatu). Djevojka za udaju bi imala pripremljene više naredanih truba, čime je bila veća dika i ponos, a i bolja prilika za udaju. Ruv'o za udaju bi djevojci pripremile majka, bake, tete a i ostala ženska rodbina.





R U V O   ( Ruho )

Tako se na ovu temu pjevale pjesme ; ,,U djevojke puni kućar truba, tri joj stvora, udati se mora.'' ili ,,U curice puni ormar truba, baš je luda, 'oće da se uda.'''

OTARAK ( PEŠKIR )

Šokice su tkale i otarke, peškire. Peškiri su često utkani obično crvenom svilicom, a ponekad i zlatom, a kasnije su većinom šlingani. Umjetnički izražaj u oblikovanju sa biljnim i životinjskim stiliziranim ornamentima utkivale su na svoje otarke. O raznolikosti motiva dala bi se napisati cijela knjiga. Nije ni čudo, jer otarak prati Šokca od poroda do pokrova. Kad se dijete rodi dariva ga i pokriva kuma otarkom. Otarcima se dariva kum i svatovi. Otarcima se kite djeverovi. Oni su se vezali u svatovima konjima o vrat, a otarcima su se u svatovima kitile (ukrašavale) i tambure, egede i gajde.Otarcima su se darovali svećenik i učitelj prigodom sprovoda (sahrane). Na nadgrobni križ se vezao otarak, a od otarka se sastavljao i pokrov (platno za pokrivanje mrtvaca).

,,Šta se ono po tarabi bili ? To su moji laneni peškiri, Ja i' prela i otkala sama, To me moja naučila mama.'''   ,,Lipo me je naučila mati, presti, tkati i ašikovati.'''

Slavonke su same tkale, ali najviše vezle svoje vezenke, svilom, svilicom i vunicom, koje su same bojile biljnim bojama, u kojima su prevladavale tamno crvena i tamno plava boja. Unazad 50 godina sva boja je industrijskog porijkla, anilinske boje. Najpoznatiji slavonski vez je zlato preko papira, pa se takav rad zove i zlatovez. To je najelegantnija i najbogatija slavonska šokačka narodna nošnja, koja svagdje pobuđuje osobitu pažnju.

Starija tehnika narodnog rukotvorstva je i rasplit. Rasplit je upravo umjetnički rad. Izvlačenjem konca i niti iz platna i promaljanjem, stvara se na platnu različite simetrične šare geometrijskog oblika. Rasplitu je sličan ,,sastav'', koji se umeće između dvije pole ili u rukave oplećka, ili čini ,,struku'' na skutima ili pak obamita gaćavicu (nogavicu) muških gaća.

Slavonke  znadu i ,,enklati'' raznovrsne čipke, kojima ukrašavaju krajeve marama, oplećaka, skuta, rubina i gaća. Ta vrsta (tehnika) ručnog rada novijeg je datuma, a proširila se putem školske edukacije ženske djece.

Također u novije doba mnogo se u slavonskim selima i šlinga. Šlinganje nije starinski ženski ručni rad na ovim prostorima, ono je također novijeg datuma. Kako i sama riječ kaže, to je ručni rad (tehnika) njemačkog porijekla. Na području slavonske Posavine (nekadašnja vojna Granica), šlingale su većinom majstorice, dakle većinom Švabice. Profinjeni ukus i vrijedne ruke, dotjerale su tu vrstu ženskog ručnog rada upravo do umjetničkog savršenstva. Šlingovane skute (odnjica) zove se ,,šlingara'' za razliku od ,,zlatare'' i ,,vezenke''. ,,Šlingovana marama, diko moja garava.''', ili  ,,Koliki je šlingeraj u prije, kad s' okrene i sama se smije.''', zatim ; ,,Digni Kajo, kraj od šlingeraja, da ga baća čižmom ne ukalja.''' Šlinga se osobito mnogo kultivirala u Valpovštini (Bizovac, Brođanci, Habjanovci), i mora se priznati da su te narodne nošnje među najljepšima u Slavoniji.Osobito je efektno i karakteristično da se u ovim selima, sve šlingaju sa svjetlo plavim ,,šlingvulom'', po bijelim skutima i rubinama, pa to lijepo plavilo naročito na toj sniježnoj bjelini dolazi do izražaja, i čini izvanredan dojam.

Svoje ,,ruvo'' i ,,odilo'' znade Šokica i priplitati, za razliku od sastava i rasplita.

Lovretić u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slovena, svezak III., spominje naricaljku majke za mrtvom kćerkom, gdje majka na grobu kćerke nariče:

,,Oj , Marice, oj majkino srce !
Oj, Marice, oj vridna veziljo !
Oj, Marice, rasplitajlo moja !
Oj, Marice, pripitajlo moja !
Oj, Marice, brza tkaljo moja !
..............................................
Jaoj, moja tkaljo i prediljo ! ''
etnocentar @ 14:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Index.hr
Nema zapisa.