Smatram da bi svako selo u Hrvatskoj trebalo imati svoju izvornu skupinu i prezentirati vlastite folklorne sadržaje isto kao što smatram da bi u gradovima trebalo poticati umjetnički oblikovan folklor. Izvorni i umjetnički oblikovan folklor jednako su vrijedni i značajni. Svaki izraz ima svoje vrednote, programsku i radnu koncepciju, metodologiju i scenski oblik prezentacije. Nisam čuo da je skupina iz nekog sela izvela koreografiju nekog našeg poznatog autora (ali nažalost izvodili su puno koreografija loših autora). No, u Zagrebu se dogodio paradoks. Gradski ansambli su počeli izvoditi izvorni folklor.

Državni iscjelitelji definitivno su uspjeli, svjesno ili nesvjesno, gradski amaterizam iscijeliti od koreografiranog folklora. Promovira se izvorni folklor na svim razinama. Državne i gradske parajlije priklonile su se toj umjetno stvorenoj vrijednosnoj kvalifikaciji. Naša dika i ponos, jedini nam profesionalni KUD također se okrenuo izvornom folkloru i dodatno izrelativizirao kriterije vrsnoće. U sadašnjem trenutku važni su i slavljeni mediokriteti, kvazi stručnjaci i čuvari praznih bakinih škrinja. Takvom sustavu vrednovanja počeli su se prilagođavati i gradski amateri jer „veži konja tamo gdje ti gazda kaže“.

O propasti koreografiranog folklora ne bi trebao pisati, ja, već dužnosnici koji su plaćeni za praćenje društvenih mijenja i događaja. Jer kad njihove kolege po znanstvenim titulama mogu pisati zašto je b.b.b. razbio torcidašu njušku i obrnuto onda bi možda trebalo popratiti i promisliti zašto se jedno desetljeće sustavno i nemilosrdno uništava umjetnički izraz koji nas je proslavio u svijetu. No, opet jedan paradoks. Oni koji bi trebali o tome neovisno pisati aktivni su akteri i izravni dirigenti tih promjena.

Gradski i ruralni folklorni amaterizam u svojoj formalno pravnoj osnovi su jednaki ali se u kreativnim i izvođačkim dometima znatno se razlikuju. Ta različitost nije produkt umjetnih ili dirigiranih društvenih mjera već naprosto je prirodna i očekivana. Veći broj stanovnika, gradska kultura življenja, ukus, drugačije psihofizičke sposobnosti djece i mladih uvjetuju drugačiju izvođačku moć, scenske sadržaje i ciljeve. Stoga ih se treba potpuno drugačije razmatrati i vrednovati ali jednako poticati.

Osobno, nisam se priklanjao nikakvim školama, dogmama i savjetima. Uživao sam u folklornom smislu u slatkom ali i zabranjenom voću. Eksperimentirao, istraživao i učio. Samostalno i neovisno. Ali ovom prilikom ću napisati nekoliko riječi o tzv. zagrebačkoj školi folklora makar bih ja to nazvao hrvatskim pristupom u oblikovanju folklorne građe na sceni.

Temeljne vrijednosti Zagrebačke škole folklora su: folklorističko znanje i obrazovanje, terenska iskustva i doživljaj, autorska originalnost, uzvišena estetika, jednako poklanjanje pažnje svim segmentima (plesa, glazba, pjesma, običaji, ruho i ost.) vjerodostojnost i građanski ukus. Nektar zagrebačke škole folklora jest folklorna koreografija, umjetničko ostvarenje inspirirano krajevnim tradicijskim vrednotama. Folklorna koreografija nas je proslavila u svijetu, stvorila brojne sljedbenike i simpatizere našeg folklora. Kako se po meni ništa slučajno ne događa tako je i zagrebačka koreografska misao od početka krenula sa zlatom. Zagrebački kazališnih amateri su napravili senzacionalni uspjeh na 9. olimpijadi u Berlinu, 1936 godine, osvojivši u konkurenciji 22 države svijeta zlatnu medalju u prezentaciji narodnih plesova. Zvonimir Ljevaković, dr. Ivan Ivančan i sljedbenici – Milka Glavočić Pininsky, Braco Todić, Zvonir Reljić, Vido Bagur, Branko Šegović, Ajša Ruždija, Andrija Ivančan, Ivica Ivanković i ost., svojim su koreografijama osvojili pregršt svjetskih medalja i priznanja. Svi priznati i kvalitetni hrvatski folklorni ansambli u svom repertoaru imanju manje više folklorne koreografije nastale po kriterijima zagrebačke škole.

Glavni nosioci zagrebačke škole folklora godinama su bili ansambli iz Zagreba: Lado, FA Vlahović (danas ZFA dr. Ivana Ivančana), i SKUD I.G.Kovačić. Iz njihovih redova pojedini plesači vraćali su se svoje sredine i započeli voditeljski rad po kriterijima zagrebačke škole i vrlo brzo su svoje ansamble podigli na respektabilnu umjetničku razinu. Npr. Mato Kopić – KUD „Milica Križan“ (danas Osijek 1862), Sulejman Muratović – FA „Linđo“, Nikolina Luketić - KUD „Klek“,Ogulin, Željko Štajcer - KUD „Matija Gubec“,Karlovac, Stanko Mihajlović - KUD „Punat“ i ost. Ne smijemo zaboraviti i Hrvatsku školu folklora koja je promovirala načela zagrebačke škole i iz koje je također iznikla nekolicina izvrsnih stručnjaka i koreografa.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih na zagrebačkoj folklornoj sceni bujalo je koreografsko stvaralaštvo te pozitivno nadmetanje i suparništvo, ukratko „frcale su iskre na sve strane“. Dr. I. Ivančan, B. Kostelac, Z. Reljić, bili su istiniti autoriteti kao članovi stručnog žirija i čuvari od prosječnosti, diletantizma i površnosti. No sredinom devedesetih Zajednica KUD-ova grada Zagreba je ukinuta, folklorni odjeljak „šutnut“ u Dubravu, izvučeni su brojni znani i neznani ocjenjivači i započinje svjesno ili nesvjesno marginaliziranje i obezvrjeđivanje zasada zagrebačke škole. Danas, ih još jedino podržava i promovira Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja kroz organiziranje Festivala folklorne koreografije.

Poneki zastupaju mišljenje da je nakon Ljevakovića i Ivančana zagrebačka škola posustala što naravno nije točno. Npr. po meni, Vido Bagur je napravio uspješniji Linđo, Andrija Ivančan bunjevačke plesove (a ima još takvih slučajeva) od proslavljenih prethodnika. Pojedini autori stvorili su zaista kapitalne folklorne koreografije a mnogi su nastojali i nastoje na tim principima dohvatiti zvjezdane staze. To dokazuje da je zagrebačka škola ostvarila kontinuitet i da usprkos svemu žilavo opstaje, makar u „ilegali“.

Organizator zagrebačke smotre folklornih amatera je programskom koncepcijom i izborom članova stručnog žirija, pokazao da ne prepoznaje suštinu, ukus i potrebe gradskog amaterizma i potpuno je rastočio i zatro sve elemente autorskog folklornog stvaralaštava.

Izvedba izvornog folklora u prezentaciji gradskih ansambla je smiješna, neuvjerljiva i neprirodna pojava.